Slovenci u radničkom pokretu Argentine između dva svjetska rata ; Slovens in the Workers’ Movement of Argentina between the Two World Wars ; Slovenci v delavskem gibanju Argentine v odboju med obema vojnama

Masovni »egzodus« Slovenaca u Argentinu i druge južnoameričke države većinom je bio posljedica Rapalskog ugovora kojim je Slovensko primorje pripalo Italiji, te je tako odvojeno od svoga etničkog središta, a kasnije podvrgnuto fašističkome ekonomskom, političkom i kulturnom pritisku. Talijanska statistika bilježi da je 10 989 Slovenaca iselilo iz Julijske krajine u Argentinu između 1936. i 1934. To su većinom bili radnici i seljaci iz Vipavske doline, Goriških brda i slovenskog zaleđa Trsta i Gorice. France Štoka-Rado u svojim je memoarima spomenuo 7000 radnika s tih područja u Argentini, Brazilu i Urugvaju. Njihova klasna svijest te mržnja prema fašizmu uvjetovali su način njihova organiziranja u Argentini. Među njima je bilo i organiziranih komunista. Slovenci su se u domovini ujedinili na etničkoj i klasnoj osnovi u radničku organizaciju Ljudski oder koja je kasnije nastavila djelovati u inozemstvu nakon što ju je u domovini zabranila fašististička vlast. Socijalističke ideje javile su se u različitim slovenskim listovima u Argentini u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća. Komunisti iz spomenutih područja sredinom dvadesetih godina osnovali su jugoslavensku sekciju Komunističke partije Argentine, sličnu drugim nacionalnim komunističkim partijama u Argentini. Slovenski su komunisti imali aktivnu ulogu u partijskim organizacijama, ćelijama i općinskim komitetima, a bili su i delegati u centralnom komitetu. Također su sudjelovali u radu sindikata, osobito u antifašitičkim aktivnostima (zajedno s Talijanima). Naoružani pojedinci sudjelovali su u obrambenim radničkim organizacijama u doba diktature Generala Uriburua. Iskustvo stečeno tijekom argentinske vojne diktature i međunarodne ekonomske krize iskoristili su u tridesetim godinama pomažući španjolskim dobrovoljcima i kasnije tijekom Drugoga svjetskog rata u domovini u borbi za slobodu. ; The mass »exodus« of Slovenes to Argentina and other South American coun¬tries was very much the result of the Rapallo Treaty which gave the Slovene Littoral to Italy, dividing it from its ethnic centre, and later condemning it to fascist economic, political and cultural oppression. Italian statistics record that 10,989 Slovenes from the Julian Province emigrated to Argentina between 1926 and 1934. They were mostly labourers and peasants from the Vipava valley, Goriška brda and the Slovene hinterland of Trieste and Gorizia. In his memoirs France Štoka-Rado mentioned 7,000 workers from these areas in Argentina, Brazil and Uruguay. The class conscio¬usness of these people and their hatred of fascism conditioned the way in which they organised themselves in Argentina. Among them were also organised communists. Slovenes had united themselves on an ethnic and class basis in the homeland with the worker organisation »Ljudski oder«, which later continued its work abroad after it had been banned in the homeland by the fascist authorities. Socialist ideas appeared in various Slovene periodicals in Argentina in the 1920s and 1930s. In the mid-twenties, a Yugoslav section of the Communist Party of Argentina was founded by communists from the mentioned areas, similar to other national Comsections in the Argentine Party. Slovene communists played an active role within party organisations, cells and district committees and were delegates to the central committee as well. Slovenes also participated in union activities and particularly in anti-fascist activities (together with Italians). Armed individuals took part in defensive workers' organisations in the period of General Uriburu's dictatorship. The experience gained during the Argentine military dictatorship and the international economic crisis was used in the 1930s to help the Spanish volunteers and later during the Second World War in the fight for freedom in the homeland. ; Masovni »exodus« Slovencev v Argentino in druge južnoameriške države je bil večinoma rezultat Rapallske pogodbe, ki je Slovensko primorje dala Italiji, s tem pa ga je ločila od njegovega etničnega središča, kasneje pa podvrgla fašističnem ekonomskem, političnem i kulturnem pritisku. Italijanske statistike beležijo da se je med leti 1926 in 1934 10. 989 Slovencev izselilo iz Julijske pokrajine v Argentino. To so bili večinoma delavci in kmetje iz Vipavske doline, Goriških brd in slovenskega zamejstva Trsta in Gorice. France Štoka-Rado je v svojih memoarjih omenil 7000 delavcev s teh področij v Argentini, Braziliji in Urugvaju. Razredna zavest teh ljudi in njihovo sovraštvo do fašizma sta pogojevala način njihovega organiziranja v Argentini. Med njimi so bili tudi organizirani komunisti. Slovenci so se v domovini združevali na razrednem in etničnem temelju z delavsko organizacijo »Ljudski oder«, ki je kasneje nadaljevala svoje delo čez mejo, potem ko jo je v domovini prepovedala fašistična oblast. Socialistične ideje so se pojavljale v različnih slovenskih časopisih v Argentini v dvajsetih in tridesetih letih. V polovici dvajsetih let so komunisti iz omenjenih podričij ustanovil jugoslovansko sekcjo Komunistične partije Argentine, podobno kot druge nacionalne komunistične sekcije v Argentinski partiji. Slovenski komunisti so igrali aktivno vlogo v partijskih organizacijah, celicah in občinski komitejih, poleg tega pa so bili tudi delegati v centralnem komiteju. Slovenci so se tudi udeležavali dejavnosti v sindikatu, posebno pa v antifašističnih dejavnosti (skupaj z Italijani). Oboroženi posamezniki so sodelovali z organizacijami obrambnih delavcev med diktaturo Generala Uritburuja. Izkušnje, ki so jih pridobili med argentinsko vojaško diktaturo in mednarodno gospodarsko krizo, so uporabljali v tridesetih letih za pomoč španskim prostovoljcem, kasneje pa med drugo svetovno vojno v boju za svobodo v domovini.